Back

Srpskohrvatski jezik - jezici bosne i hercegovine. Ћирилична верзија Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski je najveći južnoslavenski jezik koji kao materinski go ..



                                               

Gramatika srpskohrvatskog jezika

Srpskohrvatski jezik je južnoslovenski jezik sa donekle kompleksnim glagolskim i imeničkim sistemima. Gramatika srpskohrvatskog jezika se deli na morfologiju, fonetiku i sintaksu. Gramatika se inače deli na morfologiju, fonologiju i sintaksu, ali se ponekad izučava zajedno sa fonetikom, semantikom i pragmatikom.

                                               

Usporedba srpskohrvatskih standardnih varijeteta

Srpskohrvatski standardni jezik se poput drugih policentričnih standardnih jezika uvijek ostvaruje u jednoj od svojih standardnih varijanti. Postoje četiri varijante vezane za nacije odnosno države: srpska, hrvatska, bosanska i crnogorska. Srpskohrvatski kao i njemački jezik nikada nije bio ujednačeno standardiziran, nego je otkako je standardiziran u 19. stoljeću čitavo vrijeme imao svoje prepoznatljive i normirane varijante kao i danas. Razlike među njima su čak manje od razlika između varijanti drugih policentričnih jezika. Npr. manje su od razlika između kanadske varijante engleskog i ...

                                               

Pravopis srpskohrvatskog jezika

Pravopis srpskohrvatskog jezika, pravopis koji se upotrebljava za pisanje srpskohrvatskog jezika, a uključuje zapisivanje pojedinim pismima, bilježenje glasova, glasovnih promjena i refleksa jata, upotrebu velikih i malih slova, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, pisanje riječi iz stranih jezika, kraćenje riječi, punktuaciju i dr. Budući da u njemu prevladava fonološki princip, tj. isti se glas bilježi uvijek istim znakom, odn. isti znak označuje uvijek isti glas, to je fonološki pravopis. Iako je u njemu fonološki princip dominantan, on se kombinira s morfonološkim principom, pa su ...

                                               

Fonologija srpskohrvatskog jezika

fonologija srpskohrvatskog jezika. Fonemski inventar srpskohrvatskog standardnog jezika obuhvaća 31 fonem, pri čemu ima 26 neslogotvornih i 5 slogotvornih fonema. Slogotvorni fonemi mogu se dalje podijeliti na duge i kratke, zavisno od akcenta. Prozodijski inventar srpskohrvatskog standardnog jezika čine dva akcenta, kratki i dugi. Kombinira li se njihova kvantiteta s tonom, koji može biti silazni ili uzlazni, dobivaju se četiri različita naglaska: kratki uzlazni i dugi uzlazni te kratki silazni i dugi silazni naglasak. Od varijacija fonemâ, alofonâ, u srpskohrvatskom se mogu razlikovati.

                                               

Ekavski izgovor

Ekavski izgovor, jedan je od triju izgovora srpskohrvatskog jezika u kojem je praslovenski samoglasnik jat zamenjen sa e. Pored ekavskog, u srpskohrvatskom jeziku je standardni govor i ijekavski, dok ikavski izgovor nije standardizovan. Danas je ovaj izgovor dominantan u srpskom jeziku, mada u Vukovo doba to nije bio slučaj, niti je njegova jezička reforma tome težila. Narodni govori koji koriste ekavski izgovor jesu govori Vojvodine, govori centralne, istočne i južne Srbije, neki govori severne Slavonije te istočne Istre i Cresa, kao i većinom hrvatsko kajkavsko narečje. U ekavskim narečj ...

                                               

Policentrični standardni jezik

Policentrični ili pluricentrični standardni jezik kojim govori više nacija tako da svaka nacija ima svoju standardnu nacionalnu varijantu prepoznatljivu po nekim jezičnim razlikama. Te jezične razlike su uvrštene u kodificirajuće knjige dotične varijante i svaka varijanta se nezavisno kodificira u skladu s jezičnom praksom njenih govornika. Policentrični jezik nije mješavina varijanata, nego ga govornici govore u obliku jedne od varijanata. Svaka varijanta je standardna, što znači da opslužuje sve sfere društvenog života. Jezici s više kodificirajućih centara su česta pojava, svi veći evro ...

                                               

Slavenosrpski jezik

Slavenosrpski jezik je oblik srpskoga jezika koji je bio u dominantnoj upotrebi krajem 18. i početkom 19. veka u obrazovanim slojevima srpske građanske klase u Vojvodini i srpskoj dijaspori u ostalim krajevima Habsburške monarhije.

                                               

Oksitanski jezik

Ћирилична верзија Oksitanski oksitanski: occitan je jezik romanske grupe koji se govori u Francuskoj i u Monaku i veoma malom delu Italije i Španije. Veoma je sličan susednom, katalonskom jeziku.

                                               

Italijanski jezik

Italijanski ili talijanski, romanski jezik koji govori oko 62 miliona ljudi, od kojih većina živi u Italiji. Standardni italijanski temelji se na firentinskom narječju. Ima duple samoglasnike, kao latinski. Kao kod drugih romanskih jezika, izuzev francuskog, naglasak riječi je različit. Talijanski se piše latinicom. Italijanski je službeni jezik u Italiji i San Marinu, te u švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Italijanski je uz latinski drugi službeni jezik u Vatikanu, uz slovenski je služben i u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, te se uz hrvatski koristi i u Istri gd ...

                                               

Urdski jezik

Urdu pripada grupi indoarijskih jezika i gramatički i lingvistički se razvijao pod uticajem mnogih jezika različitih grupa kao što su persijski, turski, pašto, arapski te hindi i sanskrit u periodu postojanja Sultanata Delhi i Mogulskog Carstva. Urdu se nalazi na 20. mestu po broju govornika kojima je maternji jezik. To je narodni i zvanični zajedno sa engleskim jezik Pakistana. Takođe je jedan od 23 zvanična jezika Indije.

                                               

Nizozemski jezik

Nizozemski jezik ili holandski jezik, pogrešno zvan i holandski, prema nizozemskoj regiji Holandiji, iz čijih se narječja nizozemski književni jezik prvenstveno razvio, ubraja se kao i njemački jezik u germansku granu indoeuropskih jezika. Nizozemski jezik se većinom koristi u Nizozemskoj, Belgiji te nekim bivšim i sadašnjim nizozemskim kolonijama. Varijanta nizozemskog koja se koristi u Belgiji ponekad se naziva flamanskim jezikom.

                                               

Pali jezik

Za ostala značenja, v. Pali jezik razvrstavanje. Pali je drevni prakrit jezik, srodan sanskrtu, koji se govorio na severu Indije. To je jezik ranog budizma na kojem je zapisan pali kanon i liturgijski jezik teravada budističke škole. Reč pali jednostavno znači "red teksta", ali je vremenom počela da se koristi kao naziv za jezik kojim je zapisan kanon teravade.

Srpskohrvatski jezik
                                     

Srpskohrvatski jezik

Ћирилична верзија

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski je najveći južnoslavenski jezik koji kao materinski govori oko 19 mil. ljudi na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, u kojima pod različitim nazivima ima status službenog jezika. Poput drugih većih evropskih jezika, taj zajednički jezik Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca je policentrični standardni jezik jer se sastoji od svojih standardnih varijanata: hrvatske, srpske, bosanske i crnogorske.

                                     

1. Nazivi

  • Centralni južnoslovenski dijasistem je izraz koji se ponekad nalazi u lingvističkoj literaturi, ograničen na dijalekatsku razinu i uglavnom na opisivanje međusobnih uticaja raznih južnoslovenskih dijalekata.
  • Bosansko-hrvatsko-srpski jezik BHS ili bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpski BHCS je naziv koji je ušao u upotrebu nakon 1990-ih.
  • Srpski jezik, hrvatski jezik, bosanski jezik i crnogorski jezik su službeni nazivi koji se za srpskohrvatski jezik koriste od 1990-ih.
  • Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik je tradicionalni naziv zajedničkog jezika koji se upotrebljavao tokom čitavog XIX i XX vijeka. Nazvan je po rubovima jezičnog područja na kojem se govori.
                                     

2. Povijest

Kroz povijest Južnih Slavena, narječjа i književni jezici raznih oblasti su se razvijali samostalno. Prije 19. stoljeća, razni govori koji su u pojedinim oblastima nazivani "ilirski", "slavenski", "slavonski", "bosanski", "srpski" ili "hrvatski". Početkom 19. veka Srbi i Hrvati su koristili različite standarde književnog jezika. U Srbiji je u zvaničnoj upotrebi bio slaveno-serbski jezik, arhaični jezik obrazovanih slojeva pod jakim uticajem rusizama i crkveno-slavizama. Primer slavenosrpskog jezika pre jezičke reforme:

"Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие.

S druge strane, hrvatski pisci su koristili uglavnom kajkavsko narečje i neujednačen slovni sustav za zapisivanje tadašnjeg hrvatskog književnog jezika. Primer horvatsko-slavenskog jezika pre jezičke reforme:

"Horvatsko do vezda, ako samo ime pravopisanja zasluži, med vsemi slavenskimi naj zločestejše je, ter potreboču primernoga pboljšanja vre osobe visokeh časti očituvat dostojale jesu.

I pored znatnih razlika u književnom jeziku, mnogi tadašnji slavisti su smatrali da je narodni jezik Hrvata i Srba, pa i drugih Južnih Slovena, jedan jezik. Znameniti lingivsta Josef Dobrovský je još 1815. godine upotrijebio izraz "srpski ili hrvatski". Ime srpskohrvatski jezik je, po svemu sudeći, upotrebio najprvi Jakob Grimm u predgovoru za njemačko izdanje Vukove "Pismenice srpskoga jezika", godine 1824. Slovenski lingivsta Jernej Kopitar je smatrao da štokavski govor čini jedinstven jezik koji je u svom pismu iz 1836. godine nazvao "srpsko-hrvatski".

                                     

2.1. Povijest Ilirski pokret

Početkom 19. vijeka među južnim Slavenima Austrijskog carstva se razvijao Ilirski pokret čiji je cilj bilo kulturno i političko jedinstvo svih "Ilira", to jest južnih Slavena. U vreme ilirskog pokreta se javljaju ideje o stvaranju zajedničkog književnog jezika, koji se u to vreme uglavnom nazivao ilirskim. Vuk i ilirci su nastojali da ostvare potpuno jedinstvo jezika i pravopisa. Vuk Karadžić je 1845. formulisao taj ideal ovako:

Ilirski pokret je naišao na odobravanje većine pismenih u južnoslovenskim zemljama. Pokret je trajao od 1830. do 1843. a svoj najveći procvat je doživeo u Hrvatskoj. U Sloveniji je Stanko Vraz čak odlucio da piše na "ilirskom" umesto slovenačkom. U Hrvatskoj, Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, sto mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan knjizevni jezik imamo." Ilirski pokret je doveo do sastanka u Beču gde je postignut dogovor o zajedničkom književnom jeziku, kojem je za osnovu uzet narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.



                                     

2.2. Povijest Bečki književni dogovor

1850. godine je u Beču postignut historijski dogovor hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim standardima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, sa hrvatske Ivan Mažuranić.

Okupljeni južnoslovenski lingvisti zaključuju da ne valja miješajući narječja i graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik. Za književno narečje je izabrano južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.

Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika. Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu. Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo."

                                     

2.3. Povijest Razvoj srpskohrvatskog

U decenijama koje su usledile bečkom književnom dogovoru, srpskohrvatski jezik biva prihvaćen u svetskoj lingvistici, a u i lokalnoj upotrebi tako da hrvatski sabor nakon duže rasprave od 1847 da li će se jezik koji govore Hrvati i Srbi zvati "hrvatski" ili će se zvati "hrvatski ili srpski" donosi odluku 1861. godine da se zove jugoslavenski, što će biti zabranjeno od carskog Beča nakon čega jezik dobiva ime hrvatski ili srpski jezik što će biti nakon nastanka samostalne Hrvatske historijskim revizionizmom izbrisano iz historije. Taj naziv je vrlo brzo prihvaćen i u inostranstvu tako da u Italiji, gramatičari Pero Budmani i Giovanni Androvich u svojim radovima iz 1867. i 1908. koriste naziv srpskohrvatski jezik, a u Njemačkoj slavni slavista August Leskien piše gramatiku srpsko-hrvatskog jezika "Grammatik der serbo-kroatischen Sprache", Heidelberg, 1914. 1882. godine Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izdaje kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.

U Bosni i Hercegovini se ovaj jezik u periodu austro-ugarske vladavine od 1878. do 1907. godine službeno nazivao bosanskim. 1890. godine izlazi Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole autora Frane Vuletića. Od 1907. godine ovaj jezik se počinje službeno nazivati srpsko-hrvatskim, pa srpskohrvatski jezik tako postaje službeni jezik Bosne i Hercegovine od 1907. do 1918. godine. Gramatika za srednje škole od 1908. godine nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".

Srpskohrvatski jezik, pod nazivom srpsko-hrvatsko-slovenski ", je bio službeni jezik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Po slomu Kraljevine Jugoslavije, ustaše su u travnju 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmišući ideologiju zasebnog hrvatskog jezika. Nakon 2. svj. rata, srpskohrvatski je bio jedan od zvaničnih jezika u ustavima svih republika u sastavu SFR Jugoslavije.

                                     

2.4. Povijest Novosadski dogovor

10. prosinca 1954. je sklopljen Novosadski dogovor između uglavnom hrvatskih i srpskih jezikoslovaca radi uređenja i standardizacije zajedničkog srpskohrvatskog jezika. Novosadskim dogovorom je predviđeno ujednačenje književnog hrvatskog i srpskog jezika na pravopisnoj, terminološkoj i drugim razinama. Ustanovljeno je sledeće:

  • Da je hrvatskosrpski jedan narodni jezik koji se razvio u dva književna središta: Beogradu i Zagrebu.
  • Da su oba izgovora, ekavski i ijekavski, takođe su u svemu ravnopravna.
  • Da su oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna, i.

Na osnovu ovakvih zaključaka o jeziku je odlučeno da treba preduzeti sledeće:

  • Potrebna je izrada rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika.
  • Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
  • Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka razvitku zajedničkog književnog jezika i sprečiti štetnu pojavu samovoljnog" prevođenja "tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.
  • Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis, čija je izrada danas najbitnija kulturna i društvena potreba.

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista, među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi. Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Odlučeno je da će Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediti naša tri univerziteta u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, dve akademije u Zagrebu i Beogradu i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Na temelju tih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.



                                     

2.5. Povijest Politička podjela jezika

Nakon etničkih tenzija 1970-ih godina, a naročito nakon raspada Jugoslavije i rata koji ga je pratio, većina je odlučila da zovu svoj jezik srpski, hrvatski ili bosanski, zavisno od etničke ili regionalne pripadnosti. Raspadom SFRJ 1991. godine srpskohrvatski jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Državotvorljivi jezikoslovci su na svim stranama pri konstituisanju svojih jezika insistirali na jezičkom čistunstvu i međusobnim različitostima kao primer se često uzima riječ kafa-kava-kahva.

Radi većeg razlikovanja od ostatka BiH i približavanja Srbiji, Republika Srpska je u toku rata u BiH službeno uvela ekavicu kao jezični standard. Istovremeno, srpski nacionalisti su uporno dokazivali da su svi koji govore štokavskom ijekavicom – Srbi, dakle i Bošnjaci i Hrvati. U Beogradu je 1998. godine, prvo u režimskom listu Politika, a zatim i kao posebna knjižica u tiražu od 300.000 primeraka distribuirano Slovo o srpskom jeziku koje navodi da srpskohrvatski jezik ne samo da ne postoji, već da nikada nije ni postojao, da hrvatski jezik takođe ne postoji, već da Hrvati govore srpski da to i ne znaju, te da oni sami ne postoje, tj. da su svi Hrvati u stvari Srbi. Po Miloševićevom Ustavu Srbije od 1990. godine zvanični jezik je još uvek bio srpskohrvatski, a službena pisma ćirilica i latinica. Tek Koštuničin Ustav Srbije od 2006. godine je ukinuo latinicu i proglasio srpski za službeni jezik. Pojedina srbijanska kulturna udruženja jezik nazivaju srbskim.

U Hrvatskoj je hrvatski postao jedini zvaničan jezik a latinica jedino zvanično pismo. Odjeljivanje hrvatskog jezika od srpskoga i ostalih štokavskih standarda je izvedeno po prostom obrascu: gdje god su za neki pojam postojala dva izraza, jednoga se dodjeljivalo hrvatskome, a drugoga ostalim trima standardima. Tako na primjer, "gvožđe" je proglašeno srpskom riječju, a hrvatskom "željezo". Međutim, riječ "gvožđe" se nalazi u Šarićevom prijevodu Biblije, Mažuranićevoj Smrti Smail-Age Čengića, nekoliko Šenoinih djela, kod Gundulića, Kamova, Badalića, Kovačića, Vojnovića, Ivane Brlić-Mažuranić, u hrvatskim narodnim pripovjetkama, itd, što ukazuje na proizvoljnost takve jezičke prakse. Jezičke vlasti tokom 1990-ih puristički kroatiziraju jezik promičući izraze poput zrakomlata za helikopter, brzoglasa za telefon i slično. Hrvatska politika jezičkog udaljavanja kulminirala je 1999. bioskopskim prikazivanje srpskog filma "Rane" Srđana Dragojevića koji je titlovan i preveden kao "Ozljede". Preterivanje u ovakvoj jezičkoj politici je ubrzo i u samoj Hrvatskoj postalo predmetom sprdnje.

Bošnjački lingvisti su, uz obrazloženje da "opasna sintagma ‘srpsko-hrvatski’ implicira da u Bosni žive Srbi i Hrvati, da Bošnjaka nema", jezik nazvali bosanskim. Srpski i hrvatski lingvisti su odgovorili tako što su ovaj jezik nazvali etničkom odrednicom "bošnjački", izbegavajući naziv "bosanski" koji implicira da Srbi i Hrvati u Bosni govore bosanski jezik. Neki bošnjački jezikoslovci rade na zasebnosti bosanskog jezika umetanjem slova h gde god se ukaže prilika i insistiranjem na turcizmima.

Tokom 2000-ih su i Crnogorci započeli standardiziranje crnogorskog jezika, uz argument da "ako je u Crnoj Gori službeni jezik – srpski, onda su Crnogorci – Srbi". U Crnoj Gori se od 2009. novouvedeni crnogorski jezik uči po pravopisu srpskohrvatskog.

                                     

2.6. Povijest Sadašnja situacija

Iako govorni jezik nije promenjen, govornici ga danas uglavnom ne nazivaju srpskohrvatskim. Npr. na popisu u Hrvatskoj 2001. je samo 0.16 % stanovništva imenovalo svoj materinski jezik hrvatskosrpskim odn. srpskohrvatskim. I pored različitih naziva, te napora hrvatskih, srbijanskih, bosanskih i crnogorskih lingvista da dokažu suštinsku različitost njihovih jezika, narod se još uvek jako dobro razume.

Suvremena lingvistika smatra srpsko-hrvatski jezik živim makrojezikom pod oznakom hbs. Iako je identifikator sh označen kao prevaziđen, zajedno s identifikatorima scc i scr. Srpskohrvatski je u svetu i dalje u normalnoj upotrebi među jednim delom lingvista, prevodioca i profesora književnosti. U slavistici se danas pored naziva srpskohrvatski takođe koristi i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik. Srpskohrvatski jezik se i dalje izučava na mnogim ozbiljnim univerzitetima sveta: Cambridgeu, Oxfordu, Sorbonni, Univerzitetu drzave Arizona u Phoenixu, itd.

Neke međunarodne institucije, poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju službeno upotrebljavaju naziv bosanski, hrvatski ili srpski jezik BHS za zajednički jezik Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca i Srba. Početkom 2010. godine dve poslanice u Evropskom parlamentu su, polazeći od činjenice da je originalni srpskohrvatski jezik podeljen u razne službene jezike, zatražile, zbog administrativnih ušteda oko prevoda i tumačenja, vraćanje srpskohrvatskoga jezika. To je traženo radi kasnijeg zaključivanja sveobuhvatnog sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU”.

                                     

3. Lingvistika

Lingvistička pravila po pitanju svih svetskih jezika su prilično jednostavna i ona govore da se govori o jednom jeziku u slučaju ako je najmanje 81 posto osnovnog rečničkog blaga zajedničko. Pošto po rečima lingvistice Snježane Kordić bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski imaju 100 posto zajedničko osnovno rečničko blago - reč je o istom jeziku. Kordić srpskohrvatski jezik vidi kao policentrični jezik, koji danas ima svoje četiri varijante i četiri službena naziva, ali u strogo lingvističkom pogledu ne može biti tretiran drugačije nego kao jedan standardni jezik, jer su razlike među varijantama nedovoljne da bi se moglo prihvatiti stanovište o različitim jezicima.

                                     

4. Leksičko nasljeđe

Kao svi europski jezici, i Hrvatsko-srpski jezik je naslijedio brojne riječi iz drugih jezika s kojima je stupio u vezu kroz stoljeća svoje vrlo složene te isprepletene povijesti. Bilo je puno razmijena koje su ostavile duboke i količinski značajne tragove. Danas možemo smatrati to nasljeđe kao kvalitativno proširenje štokavice, dok je vodeći kulturno-politički smjer tijekom cijelog 19. stoljeća vidi: Narodni preporod – pa i 20. stoljeća – težio prema purizmu, to jeste prema iskljičivanju" barbarizama "ili stranih riječih iz" pravilnog "govora i pisma. Glavni jezici koji su doprinijeli srpskohrvatskom jezičnom sistemu jesu:

  • Italijanski italijanizmi: gajba, kapara, limun, pršut, sonet, srdela.
  • Njemački germanizmi: ceh, farba, fasovati, front, gmajna, kugla, vaga.
  • Engleski anglizmi: biznis, boks, kompjutor, fer, meč, šal, sendvič, šoping, sport, vikend.
  • Latinski latinizmi: ormar, republika.
  • Grčki, mahom preko vizantijskog utjecaja: biblioteka, dinamika.
  • Turski turcizmi tj. orientalizmi, riječi iz turskog i / ili arapskog i / ili farsiskog.
  • Ruski rusizmi: činovnik, izvijestiti, nagrada, opasan, savršen.
  • Francuski francuzizmi: azur, balada, bazen, buržuj, buržoazija, eksploatirati, etaža, trotoar.
  • Mađarski mađarizmi: astal, baršun, bunda, kip, palanka, varoš.

Manje mada značajne doprinose naći ćemo također iz drugih jezika iz kojih je hrvatskosrpski prisvojio neke crte: keltski, poljski, češki, ladinski, jevrejski.



                                     

5. Dijalekti

Srpskohrvatski jezik ima tri osnovna dijalekta, koja su nazvana prema upitnoj zamenici koja se razlikuje u svakom od njih. Čakavski dijalekt koristi upitnu zamenicu ča, kajkavski dijalekt koristi kaj, a štokavski dijalekt koristi što ili šta. Dijalekti kao što je torlački dijalekt nisu prepoznata u ovoj klasifikaciji.

Takođe, postoje tri osnovna načina za zamenjivanje u govoru i pisanju protoslovenskog samoglasnika jat. U okviru čakavskog dijalekta obično se koristi samoglasnik i za zamenjivanje jata tzv. ikavski izgovor, dok se u nekim čakavskim govorima koriste i samoglasnik e ekavski izgovor, kao i samoglasnička grupa ije odnosno je ijekavski izgovor. Kajkavski dijalekt obično zamenjuje jat samoglasnikom e, dok je štokavski, poput čakavskog, podeljen na govore koji koriste samoglasničke grupe ije i je ijekavski, samoglasnik e ekavski i samoglasnik i ikavski.

                                     

5.1. Dijalekti Izražavanje jata

Protoslovenski samoglasnik jat je vremenom izmenjen i sada se izražava na tri različita načina u srpskohrvatskom jeziku:

  • U govorima koji koriste ekavski izgovor, jat postaje e.
  • U govorima koji koriste ikavski izgovor, jat postaje i.
  • U govorima koji koriste ijekavski ili jekavski izgovor, jat postaje ije ili je, u zavisnosti od toga da li je samoglasnik dug ili kratak.

Na primer:

Iz primera koji uključuju i dugačke i kratke samoglasnike se vidi da ijekavski izgovor ne zamenjuje prvobitno jat ě koristeći samo samoglasničke grupe ije i je, već koristeći i samoglasnike i e. Po pravilu, jat se u ijekavskim govorima zamenjuje na četiri načina:

  • Ako se ispred jata nalazi r, a samoglasnik je dug, onda će se jat zameniti sa ije. Međutim, ako je samoglasnik kratak, gleda se šta se nalazi ispred r. Ako je ispred r neki samoglasnik, ili je r na početku reči, jat se zamenjuje sa je rječni, ostarjeli. A ako je ispred r neki suglasnik, jat se zamenjuje sa e ispred, bregovi.
  • Sa i, ako se iza toga nalazi neki drugi samoglasnik, ili suglasnici lj i đ.
  • Sa ije, ako je samoglasnik dug.
  • Sa je, ako je samoglasnik kratak djeca, mlječni.

Treba napomenuti da je jat uvek pod akcentom ili posleakcenatskom dužinom. Međutim, ako je u pitanju jednosložna reč koja ima dugi akcenat, jat će se zameniti sa ije. Onda će se pojaviti dva sloga, a pošto akcenat po pravilu ne može stajati na poslednjem slogu u reči, premestiće se na prethodni slog, pa će biti naglašeno i iz samoglasničke grupe ije, umesto e kako bi trebalo.

Razlike među dijalektima mogu se ilustrovati primerom Šlajherove basne. Dijakritički znaci upotrebljavaju se radi označavanja razlike u naglascima i prozodiji, što je često veoma značajno, no obično se ne odražava u pravopisu.

                                     

6. Pisma

Tokom istorije, ovaj jezik je bio pisan koristeći više pisama:

  • Arapsko pismo.
  • Ćirilica.
  • Glagoljica.
  • Razne varijante latinskog i grčkog alfabeta.

Danas se koriste latinica i ćirilica. Svako slovo iz jednog pisma odgovara samo jednom slovu iz drugog pisma.

                                     

6.1. Pisma Latinica

Gajeva latinica je varijanta latiničnog pisma koje je razvio hrvatski lingvista Ljudevit Gaj u prvoj polovini 19. vijeka. Svoj konačni oblik je stekla nakon izmena srpskog lingviste Đure Daničića u 19. vijeku. Sastoji se od trideset slova 27 prostih i tri dvojnа, a prema izgovoru prva četiri slova toga pisma a, be, ce, de naziva se abecedom.

Abeceda prema azbuci:

Ova latinica je u upotrebi na svim prostorima gde se govori srpskohrvatski, u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Veoma sličnu verziju koristi i slovenski jezik.

Postoji i alternativni način predstavljanja glasova koji nemaju sopstvene znakove u originalnoj latinici ako iz tehničkih razloga ne možemo upotrebiti Gaj-Daničićeve znakove:

                                     

6.2. Pisma Ćirilica

Vukova ćirilica je varijanta ćiriličnog pisma koje je razvio srpski lingvista Vuk Karadžić u prvoj polovini 19. vijeka. Sastoji se od 30 slova, a svako od njih predstavlja odgovarajući glas. Prema prva dva slova ćiriličnog pisma az, buki naziva se azbukom.

Azbuka prema abecedi:

Vukova ćirilica je jedno od dva ravnopravna pisma srpskohrvatskog jezika. Danas se koristi u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Sličnu verziju ćirilice koristi i makedonski jezik.

                                     

7. Vanjske veze

  • Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam.
  • Hrvatski i srpski jedan jezik.
  • "Rat" jezikom: srpski, hrvatski i bosanski.
  • Ivo Pranjković-komentar o odnosu hrvatskog i srpskog 1. dio, 2. dio.
  • Per Jacobsen, Borba za jezik je borba za nacionalni identitet.
  • Uzalud vam trud, lingvisti.
  • Правопис српскохрватског језика.
  • Novi jezici: Govorite li našili.
  • Snježana Kordić, Kako se zove jezik kojim govorimo.
  • Pričaj srpskohrvatski da te ceo svet razume.

Users also searched:

srpskohrvatski jezik, jezici bosne i hercegovine. srpskohrvatski jezik,

...
Free and no ads
no need to download or install

Pino - logical board game which is based on tactics and strategy. In general this is a remix of chess, checkers and corners. The game develops imagination, concentration, teaches how to solve tasks, plan their own actions and of course to think logically. It does not matter how much pieces you have, the main thing is how they are placement!

online intellectual game →